U sjećanje na Bojana In ricordo di Bojan Bojanu v slovo A farewell to Bojan A farewell to Bojan A farewell to Bojan Bojanu v slovo A farewell to Bojan Bojanu v slovo A farewell to Bojan

Volio je sunce koje je grimizno crvenom bojom silazilo s neba i navečer uranjalo u dalmatinsko more. Sada, na pragu ljeta, kada je nebo nad Jadranom užareno svjetlošću, morao je zaboraviti na prastari dah veličanstvenih voda, zaboraviti suncem obasjane i vjetrom nakovrčane valove. Sada s mora samo plahi klik galeba klizi kroz muk tišine, a jedra, kao da su došla s pogreba, zure i muče iz daljine.

   

Volio je snažnu planinu, Jošt nad Kranjem, ovijenu spokojnom tišinom i zagledanu u modrinu neba. Divio se uspravnom drveću i šuštanju lišća. Znao je slušati tišinu trava. Njegovi snovi, rođeni tako visoko, mogli su poletjeti mnogo dalje i ljepše. Od sada će na Joštu ptice pjevati i oblaci kliziti bez njega.

   

Prošlo je 59 godina od kada su ga u Ljubljani, u obitelji Nikitovič, roditelji stavili u kolijevku. Tijekom šarolikog i razigranog odrastanja mnogo ljepote donijeli su brat Duško i sestre Jelica i Nadja. Nažalost, na Nadjin grob još prije 17 godina položeno je cvijeće i prolivene su suze povodom njezina prerana odlaska. U onaj bezgranično tajnoviti beskraj - a ta enigma nikada nije potpuno razjašnjena - preselila se i mama.

   

Na tadašnjim jugoslavenskim prostorima otac mu je bio priznati stručnjak i s obzirom na to i na potrebe koje su ga pozivale u različite krajeve, bio je prisutan u mnogim mjestima nekadašnje zajedničke domovine, a sudbinu čestih preseljenja s njim je dijelila i obitelj. Na kraju su se preselili na jadransku obalu, u mjesto Zadar, gdje su otac i brat i ostali.

   

Zadar nije bio samo dom u kojem su morali biti silom prilika, krov nad glavom ili mjesto u kojem se čeka prva prilika za bijeg. Mjesto, ljudi, miris mora i Dalmacija općenito, postali su njihova neopoziva ljubav koja nikada ne zastarijeva i čovjeka ne ostavlja na cjedilu.

   

Pa ipak se Bojan, iz tog, njemu tako dragog okruženja u kojem su ga zvali Valdi, prije nego je navršio dvadeset godina, vratio natrag na rodno ognjište, u Ljubljanu. Razlog više za ostanak u slovenskoj metropoli bila je i djevojka, zgodna, mlada Ljubljančanka Jana. Najveća sreća u životu jest biti ljubljen i moći ljubiti. Ljubav je bila i bit će još uvijek u najvećoj mjeri mjerilo ljudske veličine.

   

Zajednički život podario im je sinove Edija i Dejana. Postao je otac za sve prilike i za svaki pojedinačni trenutak. Bio im je podrška dok su učili prve korake, poticao ih je i brinuo kada su igrali košarku, a prvenstveno ih je naučio koliko su dragocjeni uljudnost i suosjećanje. I kasnije, kada su odrasli, znali su da je negdje u blizini, s druge strane telefonske žice i da će uvijek biti tamo gdje će ga svakako moći pronaći.

   

Prvi posao dobio je u zagrebačkoj tvornici Nikola Tesla, a kasnije i najdulje radio je u ljubljanskom Intertradeu, odnosno IBM-u. Na kraju je, zajedno sa sinom, stvorio vlastito poduzeće, zanimljivo i dinamično, povezano s mnogim događajima i poznanstvima s mnogim ljudima po svijetu.

   

U godinama kada je kosa postajala srebrna, postao je i djed. Unuci Tilen, Jaka i tromjesečna Sara, koja nažalost neće nositi uspomene na njega, vratili su svijet, koji je već napola zaboravio. Povjerili su mu svoje dječje snove i navečer, umorni, obrazima oslonjeni na njegovo rame, sjedjeli u njegovom naručju. Općenito se znao uživjeti u dječju dob i razigranost, kada je s njima igrao nogomet i razživio se do beskraja.

   

Bojan je bio čovjek koji se uvijek spontano davao drugima, nikada nije znao ostvariti ono pragmatično pravilo koje glasi daj - dam. Imao je povjerenja u ljude i jednostavno ih je volio. U životu sa ženom Janom u najljepšem se značenju te riječi dopunjavao, ostvarivao sadržaj i vjernost te s lakoćom rješavao sve poteškoće na zajedničkom životnom putu.

   

37 godina života udvoje i isto toliko godina iskrenog prijateljstva nije se ni u čemu promijenilo - njegov dlan bio je u njenom uvijek žaljen, topao i srdačan. U kući nade postelja do postelje, bijele plahte koje zure u bolnički zid. A među njima poznato lice - voljeno, blijedo, mirno i konačno.

   

U spomen i u sjećanje - svi njegovi koji ga vole i kojima će jako nedostajati.

 
U sjećanje na Bojana A farewell to Bojan Bojanu v slovo A farewell to Bojan